Izolacija i društveni mediji: spirala prema dolje

Pitao sam se koliko je ljudi "pobjeglo" ili skoro odustalo od razgovora od srca do srca sa voljenim osobama, a kamoli prijateljima. Dugi, duboki razgovori kao da nestaju iz naših života. Šta se događa s našim osjećajem pripadnosti kada jedva uđemo u razgovor za deset minuta bez ometanja ili prekidanja naših uređaja? Osjećamo li se usamljenije kada su nam razgovori rastreseni i fragmentirani? Da li nam je neugodno ako se čini da gnjavimo ljude kada počnemo da pričamo o nečemu važnom – „lošem trenutku“? Jednostavno, nikada se ne čini da je „pravo“ vrijeme za dobar razgovor, posebno ako smo zabrinuti zbog ozbiljnog problema.

Davno prije nego što je COVID-19 ušao u naše živote, mnogi društveni naučnici su tvrdili da smisleni razgovori zapravo nestaju u našem digitalnom dobu. Prema studiji Cigna (2018), 53% Amerikanaca je izjavilo da su imali značajne interakcije na dnevnoj bazi. To znači da je druga polovina nas smatrala da našim razgovorima nedostaje sadržaj ili smisao – ukratko – površni, prazni ili bezlični. Skoro polovina nas prolazi kroz dane ili sedmice a da nas ne njeguju značajne, iskrene ili lične interakcije. Ovaj nedostatak autentične veze može biti uvećan uticajem COVID-19, jer nam nedostaje i fizički kontakt zbog socijalnog distanciranja.

Sherry Turkle, profesorica društvenih nauka na Massachusetts Institute ofTehnologija je posljednjih dvanaest godina posvetila ispitivanju kako naše digitalno doba smanjuje naše vrijeme, fokus i uvažavanje smislenih razgovora. U svojoj najnovijoj knjizi, Reclaiming Conversation: The Power of Talk in a Digital Age (Pinguin, 2016.) žali se da kada provjeravamo svoje telefone dok komuniciramo s nekim, onda “ono što izgubite je ono što je prijatelj, učitelj, roditelj, ljubavnik ili kolega upravo rekao, mislio, osjetio”.

Sherry Turkle iznosi uvjerljiv argument da možemo dati dobar primjer svojoj djeci, našim vršnjacima, kolegama i prijateljima kada zaštitimo vrijeme koje nam je potrebno za interakcije licem u lice. Obradovale su me njene studije i njene preporuke za načine da razgovori budu vitalni u našim životima. Mnogima od nas možda neće trebati istraživanje društvenih nauka da bismo se uvjerili da trebamo vratiti razgovor u ovim vremenima, ali nakon nekoliko godina osjećaja izbjegavanja, zatvorenosti i odbačenosti dok pokušavamo pokrenuti razgovore, otkrio sam da je njeno istraživanje potpuno ohrabrujuće i gradi samopouzdanje.

Društveni mediji i usamljenost mi se okrećemo društvenim mrežama

I. I tokom pandemije, naravno, većina Amerikanaca se oslanjala na društvene mreže (kao i na Zoom ili Skype) kako bi ostali povezani. Prema Gallup/Knight anketi u aprilu 2020., 74% Amerikanaca je izjavilo da su računali na društvene mreže tokom pandemije kao na načinda ostanete povezani. Bilo bi pošteno reći da su nam društveni mediji dobro poslužili kao prijeko potrebna zamjena za lične veze tokom karantina, dajući nam prilike da razgovaramo, dijelimo fotografije, video zapise i muzičke liste za reprodukciju, uživamo u filmovima putem Watch Party-a na Facebooku i prisustvujemo događajima na mreži.

Ipak, društveni mediji mogu crpiti naše vrijeme i energiju za dubinski razgovor. Previše se oslanjanje na društvene mreže i društvene mreže na mreži za osjećaj povezanosti može se vratiti nazad, oduzimajući nam komunikacijske navike koje su nam potrebne za razgovor o važnijim ili težim temama. Nažalost, istraživanje pokazuje da ako ste već usamljeni ili izolovani u svom životu, veća je vjerovatnoća da ćete se previše oslanjati na društvene mreže i sve više izbjegavati razgovore i smislene aktivnosti licem u lice.

Ne iznenađuje da je moćan fenomen eksplodirao iz naše ovisnosti o društvenim medijima pod nazivom FOMO, strah od propuštanja. Ovaj sindrom može uzrokovati depresiju kao i anksioznost – posebno socijalnu anksioznost. (Zanimljivo je da je mnogo prije pojave društvenih medija, termin FOMO skovao 2004. godine autor Patrick McGinnis, čineći svoj rad popularnim u članku u časopisu Harvard Business School.)

FOMO, strah od propuštanja, sažima načine na koje nas društveni mediji izoluju tako što nas drže da nam stalno pokušavamo da dopremo do telefona

• da nas stalno slušaju

• nas.
• Provjeravamo tuđe stilove života i upoređujemo sebe.
• Provjeravamo najnovije novosti o novostima, događajima, promjenama u planovima.
• Provjeravamo naše telefone da ne ostanemo zaostali i zaboravljeni.

Ironično, što se teže trudimo ostati povezani, to smo više izolovani. Ove brojke su mi privukle pažnju:

1. Milenijalci koji sebe opisuju kao usamljene navode da se više oslanjaju na društvene mreže i internetske veze za druženje. (“Upotreba društvenih medija i percipirana društvena izolacija među mladim odraslima u SAD-u,” Journal of Preventive Medicine, 2017.)

2. Osamdeset dva posto ljudi vjeruje da korištenje pametnih telefona na društvenim okupljanjima zapravo šteti razgovorima. (Tchiki Davis, PhD, konsultant za istraživanje i razvoj, saradnik kursa i bloga Science of Happiness Centra za Greater Good Science.)

3. Nekih 92 posto odraslih Amerikanaca sada ima neku vrstu mobilnog telefona, a 90 posto vlasnika tih mobilnih telefona kaže da je njihov telefon često kod njih. Nekih 31 posto vlasnika mobitela kaže da nikada ne isključuju svoj telefon, a 45 posto kaže da ga rijetko isključuje. (Studija Pew Research Center-a na 3.042 Amerikanca, 2015.)

4. Žene češće od muškaraca smatraju da upotreba mobitela na društvenim okupljanjima šteti grupi : 41 posto žena kaže da to često šteti okupljanju naspram 32 posto muškaraca koji kažu isto. Slično, onistariji od pedeset godina (45 procenata) češće nego mlađi vlasnici mobilnih telefona (29 procenata) smatraju da upotreba mobilnog telefona često šteti grupnim razgovorima. (Studija Pew Research Center 3,042 Amerikanaca, 2015.)

5. Samo oko polovina Amerikanaca (53 posto) ima smislene lične društvene interakcije, kao što je produženi razgovor s prijateljem ili provođenje kvalitetnog vremena sa porodicom, na dnevnoj bazi. (Studija Cigna, 2018.)

6. Facebook može učiniti da se osjećamo usamljeno. (Korišćenje Facebooka predviđa pad subjektivnog blagostanja kod mladih odraslih, studija Univerziteta u Mičigenu, avgust 2013.)

7. Upotreba društvenih medija sama po sebi nije prediktor usamljenosti; ispitanici definirani kao vrlo veliki korisnici društvenih medija imaju skor usamljenosti (43,5) koji se ne razlikuje značajno od skora onih koji nikada ne koriste društvene mreže (41,7). (Studija Cigna, 2018.)

Moj veliki zaključak: Kada se osjećamo izostavljeni od veza licem u lice (usamljeni) u našim životima, vjerojatnije je da ćemo se okrenuti internetskim vezama kao jedinom izvoru druženja, što može dovesti do veće društvene izolacije, a zatim i do lošeg zdravlja, mentalnog i fizičkog. To je zaista silazna spirala.

Napravio sam dijagram da ilustriram kako nas izolacija događaja i nedostatak društvene podrške mogu dovesti do ovisnosti o društvenim medijima, a zatim dalje do veće izolacije i povlačenja.

Silažna spirala društvene izolacije(Zamišljao autor)

Ako uhvatimo sebe kako padamo u silaznu spiralu i vrtimo se u još većoj izolaciji i usamljenosti, imamo moć to priznati i posjedovati. Zaista, ako otvoreno kažete osobi od povjerenja u svom životu da ste usamljeni ili izolovani, poduzimate najvažniji korak. Srećom, u ovim vremenima pandemije postalo je društveno prihvatljivije da budemo iskreni o našoj usamljenosti – jer je sada prilično uobičajeno da se ljudi osjećaju usamljeno tokom karantina, socijalnog distanciranja, finansijskih potresa, nezaposlenosti i kolektivne tuge ovih neizvjesnih vremena. Poznato je da je većina nas iscrpljena od Zoom-a i online kontakata. Oni od nas koji žive sami (1 od 4 Amerikanaca) živimo mjesecima bez dodira ili grljenja.

Ukratko, u vremenima pandemije, ljudi imaju dobar razlog ili „izgovor“ da se osjećaju izolovano, usamljeno i tjeskobno, a to znači da je manje stigme u vezi sa usamljenošću. Sada više nego ikad imamo savršenu priliku da se otključamo iz zatvora srama zbog nedostatka društvenog kontakta. Možemo se sprijateljiti sa svojom usamljenošću u sebi, kao i drugima, uz osjećaj suosjećanja i razumijevanja. Zaista smo svi zajedno u ovome.

Osam načina da se izvučete iz izolacije

1. Kontaktirajte davno izgubljenog prijatelja, kolegu iz razreda, kolegu ili rođaka. Možda ćete se iznenaditi kako je dobar osjećaj biti u kontaktu s ljudimaiz vaše prošlosti koji pozdravljaju vaš poziv.
2. Prijavite se sa nekim ko je izolovaniji od vas. Možda postoji neko u vašoj porodici, prijatelj ili komšija kome bi vaše obraćanje moglo biti od koristi.
3. Pomozite drugima ili volontirajte da pomognete vašoj zajednici - čak i na daljinu. (Pogledajte Volunteer Match na www.volunteermatch.org). Služenje drugima daje nam osjećaj svrhe, normalnosti i ublažava anksioznost. Pridružite se cilju u koji vjerujete.
4. Razgovarajte s mentorom, terapeutom, propovjednikom ili možda prijateljem od povjerenja o svom osjećaju izolacije i usamljenosti. Teleterapija je dostupnija i praktičnija. (Pozivi na krizne linije i linije za pomoć širom zemlje porasli su znatno iznad 300%). Psihološki i socio-ekonomski utjecaj COVID-19 rezultirao je ogromnom upotrebom usluga mentalnog zdravlja. (Nadam se da je ovo dokaz da se Amerikanci manje stide što traže pomoć – ne možemo izaći iz izolacije bez pomoći nekoga s kim možemo razgovarati i kome možemo vjerovati.)
5. Budite kreativni i pravite promišljene stvari za ljude koje volite i do kojih vam je stalo. (Nakit od perli, čestitke, slike, rukotvorine od drveta, pjesme, pjesme, blogovi, albumi, priče za web stranice, šivanje, pletenje, čak i pravljenje maski za lice.)
6. Kreirajte liste medija za dijeljenje s drugima: svoju omiljenu muziku koja oživljava na Spotifyju, ili dijelite videozapise na TikTok-u, filmove na plaži, ili omiljene podcaste o prirodi.
7. Ili sedite ispod drveta i slušajte ptice. Obnavljanje našeg osjećaja čuđenja i zahvalnosti za život čini čuda za nas kao ljude.
8. Naravno, ako imamo životinju pratioca, osjećamo se manje usamljeno. U idealnom slučaju, svoju ljubav prema našem ljubimcu možemo podijeliti s drugima što izaziva živahne razgovore.

Napomena: Ova objava je prilagođena iz odlomaka knjige 400 prijatelja i nikoga za zvati: Probijanje kroz izolaciju i izgradnju zajednice, uz dozvolu izdavača i izdavača